Jednom prilikom, došavši
iz znane nam metropole tetki na selo – sjele smo popiti kavu i
popričati šta ima novoga u metropoli i na seoskom olimpu. U tom savršeno
čistom okruženju njene kuhinje ne može čovjek odoljeti ne iznijeti joj
srce na dlanu i ispričati što ga sve tišti. U slijedu kave, šećera, jedne „nula-dva“ šljivovice (jer nula-tri bi bilo puno
za mene po njenom mišljenju) počela sam otvarati dušu i žaliti se na užurbanost
života u metropli. Ne stignem tetka skoro ništa, velim ja, trčim na posao,
trčim doma, trčim djecu odvesti u školu, trčim po kojekakvim drštvenim
obvezama, trčim vamo, trčim tamo, trčim za jednim poslom, trčim za drugim,
mučim se, i ja nikad nemam dovoljno vremena za sve što trebam i želim napraviti
... završavam u tužnom tonu očekujući da će tetka puna razumijevanja shvatiti
da mi je teško i da će prihvatiti moje tvrde žalopojke na svoje meko srce ...
I onda je uslijedila tetkina slavna: „Znaš šta, 'ćeri moja?! Ustani ti sat vremena ranije, pa ćeš sve stići!!!“, zaključi ona bez srcedrapajućih polemika i bez imalo nastojanja da me utješi.
Nema komentara:
Objavi komentar